Danas je situacija potpuno drugačija nego prije sto godina. Možemo doći do informacija kad hoćemo, gdje god hoćemo, ali bitno je što će te informacije nama reći i što one nama znače.

Tko je Tomislav Đurić – profesor, planinar, fotograf, filozof, kvizaš…? Da, sve je to on i teško je definirati čime se bavi, ali što god da radi, dobar je u tome. Naime, nerijetko nas iznenadi svojim planinarskim uspjesima, brojnim profesionalnim fotografijama, filozofskom razmišljanju i sveopćem znanju. Popeo se i na Olimp, a lovac u Potjeri nije ga uspio uhvatiti. Još je odmalena volio istraživati i učiti, no kaže da nije bio zahtjevno dijete, prepun je različitih interesa, ali je skroman. Pokušali smo izvući malo više o njemu i mislimo da smo uspjeli.

Priča se da na Olimpu ne žive samo bogovi. Je li uspon na Olimp Vaš najveći planinarski uspjeh? Možete li nam barem ukratko prenijeti svoje dojmove?

Ako se gleda po nadmorskoj visini, najveći je, no to nužno ne mora značiti da je najteži. Bio je među najtežima zato što je bilo dosta opasno, pogotovo zadnjih pola sata, čak opasno po život cijelo vrijeme. Maksimalna koncentracija i želja da dođeš do vrha kad si već prošao toliko kilometara bila je dovoljna da dođem baš do vrha i da uspijem sam doći na vrh te da napravim neke lijepe snimke jer sam ponio i dron. Na kraju je sve lijepo završilo. Najvažnije je, naravno, da sam se vratio živ i zdrav.

Kako ste se osjećali u trenutku kada ste došli do vrha?

Obično ljudi misle da se trebaš osjećati jako uzvišeno, no zapravo i prije toga se osjećaš uzvišeno. Na kraju samo dođe neka vrsta potvrde da si ti to uspio pa onda kao ono: ,,Aha, dobro je, to je to“, a kasnije tek s vremenom, kada razmišljaš o tome, budeš zadovoljniji. Ne dogodi se nikakav čudan osjećaj kada si na vrhu, nikakva struja te ne pogodi u glavu. Samo spoznaja da si tamo.

Gdje su završili novci koje ste osvojili u kvizu Potjera?

Pa ne znam, trošio sam na stvari koje su mi bile potrebne, od tehničkih stvari, putovanja i tako dalje, a nešto sam si ostavio za buduće stvari. Uvijek nastojim ne potrošiti sve odjednom.

Ima li nešto što dosada niste ostvarili, a silno želite?

Ima dosta stvari koje silno želim, ali ne bih htio iznositi takve stvari koje su dosta ambiciozne. Kad se ostvare i ako se ostvare, onda će se znati na što sam mislio. Konkretno ima stvari, od hobija do profesionalnih stvari, ima ih dosta koje želim ostvariti.

Dobro je poznato da volite fotografirati i snimati. Snimate kamerom, ali i dronom. Čuli smo da dron nije samo hobi već i posao. Isplati li se?

Da, da, isplati se. Može biti hobi na početku ako se samo misliš baviti slikanjem i tako nešto, za sebe, a ako se misliš baviti profesionalnije, to drugi ljudi primijete i žele surađivati s tobom i možeš napraviti promidžbu i sebe i drugih ljudi, zajednice, turizma, bilo čega i, naravno, zbog toga što se trudiš, možeš zaraditi.

Kada biste se trebali opisati u nekoliko riječi, koje bi to bile?

Znatiželjan, ambiciozan, kritičan…

Volite čitati. Postoji li knjiga koja je na neki način utjecala na Vaš život?

Pa ne znam, nije baš jedna knjiga, dosta knjiga, možemo reći da je vrsta pisanja utjecala na mene, a to je filozofija. Filozofski način pisanja utjecao je na mene jer omogućava da shvatiš neke stvari koje su oko tebe toliko svakodnevne da ih uzimaš zdravo za gotovo, i onda ti taj tekst pokaže zapravo da se iza te priče krije nešto duboko i omogućuje ti da shvatiš neke stvari koje na prvu nisi shvatio. Ali, ako već pitate za knjigu, predložio bih Homodeus jer je Yuval Noah Harari jedan od autora koje  jako cijenim. On je povjesničar, no to nije samo knjiga o povijesti. Napisao dvije takve knjige-  o kratkoj prošlosti čovječanstva i o kratkoj budućnosti čovječanstva i to na jako specifičan način. On, recimo,  piše o patnjama ljudi, životinja, biljaka, svega i onda možete zapravo shvatiti kako je život se razvio, zašto smo takvi kakvi jesmo. Knjiga je lagana za čitati i jako puno naučite.

Što se tiče vaših interesa, ostavili ste me, a vjerujem i čitatelje, u neizvjesnosti. Možete li nam barem nešto otkriti? Nešto što želite ostvariti u budućnosti?

Ima ih puno, ali evo trenutno pišem knjigu. Knjiga se sastoji od mnogo tema, neka vrsta eseja. Kada bismo govorili o školskim predmetima, mogli bismo pronaći barem šest ili sedam predmeta i još sedam ili osam onih koje mi nemamo u školi.

Što mislite, hoće li postići uspjeh?

Mislim da hoće.

Malo više o Vašem djetinjstvu. Možete li se vratiti u prošlost i opisati se kao dijete.

Opisati se? Da, mogu. Možda će neki misliti da sam ja bio neki štreberčina , da nisam ništa drugo radio. Mi smo imali jako razigrano djetinjstvo. Imali smo puno vremena za bavljenje svime i mi smo se jako puno igrali. Radili smo svakakve gluposti, ali bilo je vremena i za čitati. Ja osobno nisam puno učio u osnovnoj školi, nije bilo potrebno jer sam mogao prolaziti s pet a da ne učim nešto puno, ali sam ja zbog sebe to radio.

Što mislite, treba li se nešto promijeniti u vezi srednje škole? I možete li navesti neke primjere?

Da, treba. Pa recimo, u gimnaziji je jako velik problem što se djecu forsira na neke vrste pamćenja koje nisu potrebne. Mi smo danas okruženi svijetom u kojemu možeš doći lako do neke informacije i zapravo je najveći problem kako te informacije tumačiti. Nije potrebno da  znaš nabrojati sto vrsta kralježnjaka, dovoljno je da znaš deset i da znaš po čemu se oni razlikuju od nekakvih primitivnijih vrsta. Ne treba znati sve dijelove ljudskog tijela, dovoljno je da znaš one osnovne i da znaš kako su oni međusobno povezani. Danas je situacija potpuno drugačija nego prije sto godina. Možemo doći do informacija kad hoćemo, gdje god hoćemo, ali bitno je što će nama te informacije reći i što one nama znače. Prije sto godina cijenili bi čovjeka koji zna sve glavne gradove na svijetu, danas baš i ne zato što to možeš pogledati i sam. Danas su potrebna druga znanja, potpuno duga znanja. Recimo, kako se snaći u ovom čitavom svijetu gdje ima toliko informacija, toliko mogućnosti, toliko bitnoga, toliko nebitnoga, kako uopće ostati normalan.

Mislite nešto kao domaćinstvo?

Da, upravo tako. Planiram okupiti tim preko Europske unije koji bi napravio program i omogućio da svaki razred opće gimnazije ima mogućnost izabrati izbornu nastavu domaćinstvo. Svaki bi razred  imao različite module. Na primjer, jedne bi godine naglasak bio na radu s rukama, vrtlarenje, kako popraviti ovo, kako očistiti ono, drugi razred kuhanje, treći razred upravljanje financijama, krediti, kamatni račun, planiranje putovanja i te neke stvari. To bi bila prava škola za život.

Mislite li da djeci previše daju gradiva? Da učimo nešto što nam nikad neće trebati?

To je problem. Ti nikad ne znaš što će ti trebati. Imate ljude, znam slučajeve, gdje govore što njemu treba znanje iz likovne umjetnosti, oni prozori, lukovi i tako neki umjetnički stilovi jer će on studirati informatiku. Onda je on došao u poziciju da se bavio nekim video igrama i trebao je za posao dizajnirati za neku igricu nekakve katedrale. Njemu je bilo potrebno znanje o umjetničkim stilovima da to ne bude sad nekakva katedrala koja nije za to vrijeme, ne možeš ti napraviti renesansnu katedralu ako je radnja u srednjem vijeku. Ja sam uvijek takav bio da sam učio sve živo. Sve bi mi bilo zanimljivo. Dok sam bio kao vi, kupovao sam časopise National Geographic, Meridijan i slične  i sve sam čitao. Možeš ti sad smatrati da je tebi to znanje potpuno nepotrebno, možda ti i zatreba u jednom trenutku. Druga je stvar što to može biti jako teško, što netko jako puno inzistira na činjenicama. Dječji mozak danas ne funkcionira kao prije trideset godina. Djeca su danas na razini doživljaja, njima treba nešto pokazati da ih se zainteresira, da im se pokaže kako to mogu primijeniti.

Spomenuli ste da imate puno časopisa. Postoji li nešto što skupljate ovako kolekcionarski?

Pa možemo reći da skupljam knjige i časopise, ali skupljam i kamenja s planinarenja. Na svakom kamenu napišem gdje sam ga uzeo i datum. Imam nekih pedeset do sedamdeset primjeraka.

Kako imate vremena za sve to, s obzirom da se bavite s puno toga?

Manje spavam.

Rea Stojanović

Privatne fotografije