Iako sam bio siguran u ono što jesam, roditelji i doktori preispitivali su moj izbor jer, kada u to kreneš, nema više povratka. No, prije toga morao sam proći nekoliko etapa koje su uglavnom podrazumijevale liječničke preglede i operacije.

Iako se rodio kao djevojčica, proveo je djetinjstvo igrajući nogomet s dječacima i gradeći kućice u naselju. Za njega su to bili najbezbrižniji trenutci. Nikada mu se nisu nametale rodne uloge niti mu je itko govorio kakav treba biti. Cijeli njegov život jedna je velika priča koja nas je nadahnula. Rodio se kao Iva, a danas je Ivan, uspješan mladić koji se hrabro suočio s brojnim preprekama na svom životnom putu. Pozitivan i vedar, osvojio nas je svojom pričom i dokazao je da se uz upornost svi ciljevi mogu ostvariti.

Jesi li se već u djetinjstvu osjećao drugačijim ili se taj osjećaj javio kasnije tijekom odrastanja?

Kao dijete nikada se nisam pitao je li sve u redu sa mnom. Nisam se imao razloga pitati jer se nisam opterećivao time što je spol i nitko mi nije nametao moju rodnu ulogu. Mojima nikada nije smetalo jesam li obukao odijelo i kravatu umjesto haljine, uvijek su bili fleksibilni po tom pitanju.

Kada i kako započinje tvoj put promjene spola?

Promjena sam postao svjestan tek kada sam došao do kraja osnovne, odnosno početka srednje škole. Tada sam shvatio da ljudi idu drugačijim putem. Iako sam bio siguran u ono što jesam, roditelji i doktori preispitivali su moj izbor jer, kada u to kreneš, nema više povratka. Bio sam jako mlad, imao sam šesnaest godina i dosta je ljudi sumnjalo u moju odluku. Neki ljudi misle da osobe poput mene izmišljaju, no ja vas pitam: „Tko bi izabrao teži život, tko bi izabrao da ga odbacuju?“

Bio sam nestrpljiv

Koji dio te cjelokupne preobrazbe ti je bio najteži?

Sama operacija potpune promjene spola ne može se obaviti u Hrvatskoj. U trećem srednjem krenuo sam kod endokrinologa, a godinu dana išao sam kod psihologinje koja je trebala ustanoviti jesam li psihički spreman na taj korak. Često sam izostajao iz škole i bilo je to financijski i emocionalno stresno. Kako sam rođen sa muškim i ženskim obilježjima, u pubertetu su mi počele rasti grudi. Tri sam godine nosio steznik i to mi je bilo najgore razdoblje u životu. Noseći ga, iskrivio sam rebra. Na sve sam načine pokušavao izbjeći maturalno putovanje, ali sjećam se da je mama rekla da nema šanse da ne idem. Ispod steznika se znojiš, a put od dvanaest sati autobusom, i to sredinom kolovoza, za mene je predstavljao bolove i patnju. No, ipak ne žalim zbog toga, iako je to za mene bio ogroman napor.

Neki ljudi misle da osobe poput mene izmišljaju, no ja vas pitam: „Tko bi izabrao teži put?“

No, sada ne nosiš steznik. Jesi li ipak operirao grudi?

Godinu poslije odlučio sam obaviti operaciju. Prvo smo posjetili jednu privatnu kliniku u Beogradu, no oni su bili prebukirani i dugo mi se nisu javljali, a ja sam bio nestrpljiv. Obilazili smo privatne klinike u Hrvatskoj, pokušali i na odjelu estetske kirurgije u bolnici, no nitko se do tada nije susreo s takvim zahvatom. Bilo mi je neugodno kada sam se tijekom pregleda morao skinuti pred ljudima koje ne poznajem. Nisu poznavali moje probleme i mislili su da je samo riječ o estetskim zahvatima. Na kraju, uspjeli smo doći do estetskog kirurga u Kliničkoj bolnici Dubrava koji je predložio jedan novi pristup. Kada smo došli na sljedeći pregled, činilo se da se doktor predomišlja. Nikada neću zaboraviti taj trenutak, mamu koja je vidno iscrpljena, i emotivno, i fizički,  i financijski, rekla: „Doktore, ako Vi to ne napravite, mi nemamo više kamo“.  Bio je svjestan da mi novaca više nemamo pa je odlučio operaciju obaviti besplatno. Operacija je trajala pet sati jer je to bio estetski vrlo složen zahvat. Smjestili su me u privatni apartman, a kada sam se probudio, ugledao sam svoje roditelje koji su se smijali i plakali u isto vrijeme. Zbog velikih rezova osjećao sam strašne bolove, no kada sam se oporavio, počeo sam vježbati, krenuo sam u teretanu i ušao u formu.

Nisu me zadirkivali

Prestaje li tu priča o promjeni spola ili je to proces koji još uvijek traje?

Odlazim jednom godišnje na liječnički pregled te primam hormone svaka tri mjeseca. Postoje još određeni zahvati, poput uklanjanja jajnika kako bi se spriječio razvoj mogućih malignih oboljenja, no i tu nailazim na prepreke. Naime, takva se operacija obavlja na odjelu ginekologije gdje su pacijenti samo žene, a i uprava bolnice koči postupak jer se to smatra sterilizacijom, iako sam se rodio bez maternice.

Išao si u školu gdje su te svi znali kao djevojku, no sigurno su shvatili da se s tobom nešto događa. Kakvi su ti bili gimnazijski dani?

Mislim da oni nisu razumjeli, prihvatili su me takvog kakav jesam. Znali su da se sa mnom nešto događa, no nisu znali što i nisu znali kako me pitati. Čini mi se da ih je bilo strah jer su bili neupućeni. Kada bi me netko nešto i pitao, bila bi to puka znatiželja, ponajviše jer sam u srednjoj školi bio nevidljiv. Morate znati da sam tada bio drugačiji, bio sam stidljiv. Živio sam nekakav drugi život sa strane, tražio se i formirao kao osoba. No, nikada nisam dao na sebe.

Postoji li trenutak u životu koji posebno pamtiš?

Najteži trenutak bilo je predstavljanje na prvoj godini fakulteta pred potpuno nepoznatim ljudima. Naime, moj zahtjev za promjenom spola i imena gurnuli su u ladicu i godinu dana sam čekao rješenje, iako je zakon o tome bio izglasan. Tijelo mi se mijenjalo, glas mi je bio između, a ime mi je bilo žensko. Ustao sam i pred sto osamdeset ljudi i rekao: „Ja sam Iva i znam da sam malo čudan.“ Oprostite mi što ću ovo reći, ali stvarno je trebalo imati muda stati pred te ljude i to reći. Mislim da je to bio jedan od mojih najhrabrijih životnih istupa.

Uspješan student

Unatoč čestim posjetima liječniku i svim pravnim zavrzlamama, čuli smo da si bio prilično uspješan student.

Studirao sam na Strojarskom fakultetu gdje sam upoznao brojne prijatelje koji su me prihvatili kao kompletnu osobu. Imao sam veliku podršku ljudi na fakultetu, a kao student s najboljim prosjekom u prve tri godine studiranja, dobio sam i Dekanovu nagradu. Sve sam ispite uspješno rješavao u rokovima, a na preglede sam odlazio uglavnom kada smo imali slobodne dane.

Nekoliko puta tijekom razgovora naglasio si roditeljsku podršku bez koje ništa ne bi bilo isto. Kako bi opisao svoje roditelje?

Roditelji su me odgojili da se cijenim, volim sebe i da znam da vrijedim. Poticali su me da imam neki cilj u životu i da nemam sumnje u sebe. Nije bilo stvari koje ne bi učinili za mene. Moja mama kaže da sam zaljubljen sam u sebe. Nikada nije bilo toga što me moglo pokolebati.

Za svaki cilj koji želiš napraviti u životu moraš se potruditi. Nitko nije savršen i svaki čovjek ima svoje probleme, no život je potrebno iskoristiti na najbolji mogući način.

I na kraju – ljubav

No, nisu samo roditelji velika podrška. Postoji li netko u tvom životu koga još nisi spomenuo?

Da. To je moja djevojka. Upoznao sam je na četvrtoj godini fakulteta preko svoje prijateljice koja me upozorila da budem pametan jer ona ima dečka od dva metra s kojim u vezi šest godina. Ništa se na tom tulumu nije dogodilo, poslije sam joj nešto komentirao na Instagramu, pozvala me je na kavu i tako je sve počelo. Ništa nije znala o meni, a na prvoj kavi joj nisam mogao baš sve ispričati. Postupno sam joj ispričao svoju životnu priču, a ona me prihvatila sa svim mojim vrlinama i manama. Razvili smo potpuno iskren odnos, na emocionalnoj smo se bazi povezali što je na koncu najvažnije.

Kako danas gledaš na sve što si proživio?

Prošao sam to i sada želim nastaviti dalje sa svojim životom. Želim živjeti onako kako sam i započeo, ne želim biti depresivan i razmišljati zašto se to baš meni dogodilo. Ovo je usputna stvar koju sam uspio riješiti. Svatko ima neku tragediju u svom životu, no treba biti pozitivan i ostati prizeman i umjeren u svemu. Za svaki cilj koji želiš napraviti u životu, moraš se potruditi.

Tekst i ilustracije: Rea Stojanović

Foto: Mihael Vukoje