Danas, kada broje dane do mature, još uvijek su uplašeni i zabrinuti, ali i tužni. Najveći je problem nesigurnost i neizvjesnost na koji će način nastaviti svoje školovanje i hoće li planovi maturanata biti ostvarivi.

Generacija maturanata 2019./20. zasigurno je proživjela najstresniji završetak školovanja  u hrvatskoj poslijeratnoj povijesti. Umjesto vesele završnice srednjoškolskog obrazovanja, maturanti osjećaju strah, nelagodu i potpuno razočaranje.

Stresno otpočetka

Školska je godina od samoga početka bila problematična za maturante. Ubrzo nakon početka godine pojavljuju se naznake štrajka koji je trajao punih trideset i šest radnih dana. Izmjene u rasporedu školskih praznika uznemirile su sve, ali najviše maturante od kojih su neki već ranije organizirali pripreme za maturu koje su se trebale odvijati za vrijeme tih istih, sada skraćenih praznika. Nakon konačnih dogovora i smirivanja situacije, u prosincu su učenici mogli napokon odahnuti jer je njihov uspjeh ponovno bio samo u njihovim rukama, ali nisu znali da je to samo primirje. Virus COVID-19 brzo je prešao od zanimljive vijesti u dalekom kraju do najvećeg svjetskog problema.

Mnogima, uključujući mene, prijeko je potrebna rutina da bismo se osjećali produktivno, zadovoljno, sretno. Sve je stalo (osim nastave na daljinu koja je mnogima zadavala muke i držala ih ispred računala cijeli dan), a maturantima se bliži maturalna. Egzistencijalna kriza i beznađe čine se kao obilježja tog razdoblja naše književnosti. Odgođena je maturalna večer. Planer za 2020. godinu odavno je u smeću. Videopozivi i zoom sastanci su svakodnevica. Ljutnja prema dijelu građana koji i dalje izlaze nesmetano u većim grupama i ne poštuju ostale koji zbog brige za druge ne napuštaju domove. Nakon otprilike pedeset dana izolacije od društva, škole i svega čega je baš u to vrijeme trebalo biti pregršt, napokon se osjetilo da se dio po dio život vraća u normalu, čak smo se naviknuli na online nastavu. Nakon toliko dana #ostajanjakodkuće svi su bili željni izlaska s prijateljima, rodbinom ili bilo kakvog izlaska. Pojavila se nada i složno smo odlučili držati se mjera stožera, ali provoditi vrijeme u prirodi, kao da smo se resetirali, tako nam je malo bilo dovoljno za užitak, (Maja Matešić, 4. C)

Izmjene i promjene

Nacionalni stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio je odluku o zaustavljanju tradicionalne nastave u svim osnovnim i srednjim školama od 16. ožujka. Od tog dana prošlo je više od dva mjeseca, a sudbina maturanata još uvijek je nesigurna. Približavanjem eseja iz Hrvatskog jezika, zabrinutost raste. Osim što nisu mogli pohađati organizirane pripreme, do nedavno nisu znali kada, kako ili hoće li se matura održati. Odlukom ministrice B. Divjak esej je premješten na kasniji datum, a odlučeno je i da se gradivo drugog polugodišta četvrtog razreda neće pisati. Prije te odluke došlo je do promjene još jedne, prilično kontroverzne odluke o nepisanju izbornih predmeta s kojom se nisu složili fakulteti, profesori, roditelji i oni najvažniji – maturanti.

Bez vjere u sustav

Najveći je problem nesigurnost i neizvjesnost na koji će način nastaviti svoje školovanje i hoće li planovi maturanata biti ostvarivi. Svi su već odlučili koji fakultet žele upisati i na koji način žele nastaviti obrazovanje, ali kada je očito da ni ministarstvo ne zna kako se ponašati u novonastaloj situaciji, ti se planovi pretvaraju u snove. Nesigurnost u sustav koji bi trebao biti oslonac i jedina nepromjenjiva konstanta stavlja maturante u još nezavidniju poziciju. Mnogi se jedva nose s uobičajenim stresom vezanim uz maturu, a ovo im je kap koja je prelila čašu. Maturanti ne traže da se prema njima odnosi drugačije, ne žele olakšanja ili prilagodbe, žele da njihovi uvjeti budu isti kao i za sve prije, a i poslije njih – jasni i transparentni.

Zadnje dane proveli smo za računalima i svima nam nedostaju školske klupe, profesori i društvo. Svi imamo želju oprostiti se od naše škole kako i zaslužujemo. No, mi smo generacija koja je dokazala da usprkos lošim okolnostima, možemo uspješno završiti školovanje i nešto skromnije to proslaviti. U teškim danima pokazali smo zajedništvo i upornost, timskim radom pomogli smo jedni drugima, ali i profesorima. Nadam se da će nas svi pamtiti po dobrom, zaboraviti neke loše trenutke i ostale generacije dovesti do zadnjih dana kao i nas. (Ena Mišetić, 4. C)

Bez pozdrava

Danas, kada broje dane do mature, još uvijek su uplašeni i zabrinuti, ali i tužni. Svi oblici proslava kraja tog dijela njihova života su otkazani: maturalne zabave, norijade, druženja i izlasci. Najsretniji dijelovi završnoga razreda oduzeti su im. Maturanti znaju da nitko na to ne može utjecati, i najbolje za sve, ali to ne umanjuje činjenicu da će ostati zapamćeni kao tužna generacija koja je otišla bez da se pozdravila sa školom, profesorima, prijateljima i mladosti. Njihov je put u život ispunjen brigom, a ti mali trenutci koji bi  trebali bar kratko rasvijetliti budućnost, ostaju ugašeni. Čini se da su prebrzo kročili u svijet odraslih.

Viktor Ivandić

Dodajmo i ovo:

Kako je ovaj tekst nastao nekoliko dana prije završetka nastavne godine za maturante, završava pomalo pesimistično. No, maturanti su ipak pronašli način da se dostojanstveno oproste. Znatno skromnija, no ipak vesela povorka prošetala je gradom, a oduševljeni prolaznici i ovaj put su pokazali da su ponosni na najbolje i najkreativnije maturante.