Znamo što naši roditelji misle o nama, što misle naši profesori, no znamo li što o mladima misli poznati hrvatskog pisac Kristian Novak. Sveučilišni profesor, ali u isto vrijeme i pisac, progovorio je s nama o nekim često postavljanim pitanjima o društvu, pogotovo onima koja se tiču mladih. Što o mladima, čitanju i sudbini hrvatskoga jezika misli ovaj najčitaniji pisac naših prostora, pročitajte u zanimljivom razgovoru koji je zbog njegove razgovorljivosti i topline protekao u prijateljskoj i ugodnoj atmosferi.

Predavač ste na Filozofskom fakultetu pa nam možete reći nešto o današnjoj generaciji mladih ljudi. Koje su njihove prednosti u odnosu na neke prijašnje generacije, a koje su im slabije strane?

Jako je teško generalizirati zato što obično, kad imaš oko pedeset studenata, to je vrlo heterogena skupina i ne možeš ih opisati s pet etiketa što je dobro, što je loše. Dobro je sigurno što su jako sposobni prilagoditi se. Tu u prvom redu mislim na nove tehnologije i ne mislim samo na društvene mreže. Evo, recimo ja konkretno radim s prevoditeljima i sustav prevođenja jako se promijenio u odnosu na to kada sam ja studirao. Naime, sad se sve većinom radi s paralelnim korpusima,  računalnim alatima koji ubrzavaju proces prevođenja i oni su zapravo puno skloniji i spremniji se prilagoditi tome nego što sam ja kao njihov profesor. Tako da su s te strane sjajni. Loša je stvar što su manje skloni onom klasičnom istraživanju, kad ti ideš u knjižnicu i provedeš tamo deset ili dvadeset dana da bi pronašao jednu informaciju i prođeš sto knjiga. Ali opet, ta djeca, ja ih zovem djecom iako već imaju dvadeset godina, funkcioniraju na jednak način kao i mi.

Jesu li mladi ljudi otvoreniji za razgovor o temama o kojima pišete: pedofilija, prostitucija, organizirani kriminal, pitanja nacionalne nesnošljivosti?

Pa nemam pojma, neki jesu, neki nisu. Mene je začudilo koliko u srednjoj školi ima djece koja već imaju potpuno čvrste političke stavove kakvi god oni bili. Onda naravno često posumnjaš u to da su to naučili od doma, a jedino mi je žao što, pogotovo u ovo novije vrijeme gdje stvarno možeš doći do svakakvih informacija i gdje ima doista dobar izvor sada već kvalitetnih tekstova o svakakvim temama koje bole ovo društvo, još imaju prilično zadrte stavove i da idu putem nekakvog povijesnog revizionizma. Mislim da to može biti jako štetno u budućnosti.

Godina je čitanja na izmaku. Što mislite, čitaju li mladi dovoljno?

Pa opet to ne bih mogao jednom rečenicom obuhvatiti. Znam djecu, opet kažem djeca, iako to više nisu djeca, ljudi od 16 – 17 godina koji čitaju tri puta više od mene i koji su baš posvećeni čitači i to rade kao neku vrstu ovisnosti, za koje se vidi da će to raditi cijelog života. A onda opet imate drugu situaciju, djecu koja su jako voljela čitati u osnovnim školama, ali im je zapravo školski sustav toliko zgadio čitanje da neće više pogledati knjigu ako to ne moraju. Moja je supruga tu neki prvi sugovornik što se toga tiče, iako ona spada u moju generaciju, a ne u generaciju mladih, ali ona je bila ta koja je voljela čitati. Međutim, nakon srednje škole baš je se mora natjerati i preporučiti knjigu, gurnuti joj pred facu da bi ona to doista otvorila.

Koje su posljedice nečitanja, ne samo na mlade ljude nego društvo uopće?

Puno se priča o čitanju, posebno kad je riječ o recimo stvaranju kanona, literarnih djela, što hrvatskih, što svjetskih, koja bi se trebala čitati za lektiru i tu se vrlo često vode neke ideološke rasprave. Treba li književnost biti ta koja u prvom redu promiče neke konvencionalne vrijednosti ili treba li književnost pratiti u kvalitativnom smislu ono što se događa u povijesti književnosti? Ja nisam kompetentan da dam bilo kakav odgovor, samo bih išao u tom smjeru da se ljude, odnosno djecu, što više nagna da zavole čitanje, pa makar krenuli od Harry Pottera, od neke trivijalne književnosti. Ako dijete, mladog čovjeka, naučimo da u knjigama leži bogatstvo kakvo ne možemo naći u igricama, na Netflixu na televiziji i tako dalje, ono će kad-tad posegnuti za nekim kompleksnijim djelom. I sad se postavlja pitanje što je za mlade ljude, a što nije. Da, definitivno mora postojati granica, ali ja ću reći da nisam za to da se zabrani knjiga Mein Kampf Adolfa Hitlera, nego dapače, da odgojimo ljude koji su u stanju čitati tu knjigu i vidjeti u njoj strašnu manipulaciju i reperkusiju koju može donijeti ako krenemo tim putem koji je opisan u knjizi.

Znam djecu koja čitaju tri puta više od mene koja su baš posvećeni čitači i to rade kao neku vrstu ovisnosti za koje se vidi da će to raditi cijelog života. A onda opet imate drugu situaciju, djecu koja su jako voljela čitati u osnovnim školama, ali im je zapravo školski sustav toliko zgadio čitanje da neće više pogledati knjigu ako to ne moraju.

Iako ste javnosti poznatiji kao književnik, zanima nas vaše mišljenje kao profesora koje se bavi  jezikom. Je li hrvatski jezik u opasnosti od nestajanja zbog sve većeg utjecaja prvenstveno engleskoga jezika?

Ako pogledate povijest, hrvatski je jezik uvijek bio „u opasnosti“. Ako pogledate 150 godina unazad, onda je tu bio njemački, mađarski, latinski koji je bio vrlo, vrlo moćan u tom političkom svijetu, nakon toga je bio taj cijeli projekt srpsko-hrvatskog gdje hrvatski sve više gubi svoj identitet, sve više je postajao srpski umjesto srpsko-hrvatskog. Puno prije toga bili su jezici koji su uvijek imali utjecaj na korpus hrvatskog jezika, međutim što se događalo, mi bismo preuzeli nekakve strane riječi kao što danas imamo anglizme i sustav hrvatskog jezika, sintaksa hrvatskog jezika, morfologija hrvatskog jezika razvija se i dalje. Dok god postoje govornici koji produciraju tekstove, koji razumiju hrvatski jezik, koji ga razvijaju dalje, hrvatski jezik ne može nestati koliko god on imao stranih riječi. Dobar vam je primjer recimo engleski. Nitko ne dovodi u pitanje identitet engleskog jezika, ali ako pogledate koliki je postotak stranih riječi u engleskom jeziku, mislim da više od 70 posto riječi u engleskom jeziku nisu anglosaksonskog podrijetla nego su francuskog, germanskog i latinskog podrijetla. Tako da… mislim da ne.

Vratimo se malo na čitanje. Danas završava Mjesec hrvatske knjige u kojemu je naglasak bio na hrvatskoj književnosti. Kako biste opisali suvremenu hrvatsku književnu scenu?

Sad nije ono da o svojim kolegama treba uvijek pričati pozitivno, naravno da ne pišu svi u Hrvatskoj super, ali mislim da za narod od manje od četiri milijuna stanovnika doista imamo sjajnu produkciju u svim književnim rodovima. Prije svega bih istaknuo sjajnu poeziju, imamo odličnih mladih pjesnika i pjesnikinja, „kratkopričaše“, imamo i jedan svjetski poznati događaj koji se tiče kratke priče, a to je europski festival kratke priče koji vodi Roman Simić i koji redovito okuplja nobelovce, trenutačno najjače europske i svjetske pisce i dovodi ih u Hrvatsku. Osim toga, godišnje se objavljuje barem pet ili deset kvalitetnih romana, tako da je za mali narod to definitivno jako pozitivno i dosta kvalitetno.

Tekst: Rea Stojanović

Foto: Josip Holub i A. Nemet-Kosijer