Uglavnom se bavi robotikom, premda bi on rekao STEM tehnologijom, no to mu nije jedina strast. Na podužem popisu, tu su još i bicikliranje, fotografiranje i sviranje. Poprilično je marljiv i odlučan, definitivno ima ciljeve koje želi ostvariti. U njegovoj glavi rodile su se poprilično velike i zanimljive ideje koje je do sada realizirao, ali ne planira stati. Ne zanimaju ga novac i slava, on je samo jedan dečko koji pokušava napraviti naš svijet boljim mjestom, a mi vjerujemo da će u tome i uspjeti. On je Roko Lukenda i učenik je 2. H razreda matematičke gimnazije i ako o njemu već niste negdje čitali, sigurni smo da niste s ovoga planeta.

Što te inspirira u životu i otkuda ideje za brojne projekte koje si do sada realizirao?

 To je sve krenulo od pradjeda. On mi je pokazao kako se lemi, a to je bilo kada sam imao tri ili četiri godine i onda sam počeo sastavljati autiće na daljinski. Na kraju sam se upisao u udrugu Connect IT u šestom ili sedmom razredu i tek nakon toga krenula je robotika, programiranje, projekti i sve ostalo. 2016. dogodio se prvi projekt, moj prvi sajam na otoku Pašmanu. Bilo je deset natjecatelja i oko pedeset ljudi koje znam s plaže i tako je krenulo. Druge godine nešto veće, a treća je bila udarna. Bila su trideset i dva natjecatelja i preko sedamsto ljudi, ako se ne varam, i ne znam koliko sponzora. Ove je godine bio okršaj. Osamdeset ili devedeset natjecatelja, trideset učenika koji su prošli edukaciju, malu ljetnu školu od deset dana, i još deset ili čak petnaest sponzora. Uključena je bila Zadarska županija, Općina Pašman, imali smo ugovor s Cedevitom, mogli ste surfati na električnim daskama i još mnogo toga.

Pročitali smo negdje da u školu ideš zato što moraš, no ne sumnjamo da će neki od tehničkih fakulteta biti tvoj sljedeći izbor. Kakvi su ti planovi za daljnje školovanje, ali i za buduće zanimanje?

 Pod broj jedan, završiti gimnaziju. Ne znam ni ja. Razmišljam o studiju strojarstva u Zagrebu i to isključivo zbog opreme, programa i ostalih stvari. Naime, na Strojarskom fakultetu u Slavonskom Brodu nema smjera koji bih želio studirati. Uz to bih još dodatno išao na neki ekonomski smjer. Želja mi je biti tehnološki menadžer. Ne želim biti nekakav inženjer, programer, robotičar i to, nego vodeći. Direktor.

Smart Box je gotov proizvod koji uzmeš, sastaviš i koristiš. Mogu ga sastavljati djeca od osam ili deset godina pa i starije osobe. Sam ga sastavljaš, za što ti treba tri do pet sati, ovisno o tvojoj spretnosti i brzini, programiraš i radiš aplikaciju za njega. Za to ne trebaš imati završen fakultet strojarstva, trebaš znati slagati lego kockice.

Mnogi su mediji pisali o tebi, naročito nakon posljednjeg uspjeha na Maker Fairu gdje si osvojio nagradu za jednu od prve tri nagrade za Smart Box, no zanimljivo je da iz novinarskih tekstova nije jasno o čemu se zapravo radi. Možeš li objasniti čitateljima Otrovnog pera što je Smart Box?

To je definitivno pogrešno objašnjeno. Mediji to totalno pogrešno objašnjavaju. Smart Box je proizvod koji će djeca dobiti kao set. Kao što možeš u trgovini kupiti kemijski set ili fizikalni set uz koji radiš eksperimente i rješavaš zadatke, no Smart Box nije eksperimentalni set. To je gotov proizvod koji uzmeš, sastaviš i koristiš. Mogu ga sastavljati djeca od osam ili deset godina pa i starije osobe. Sam ga sastavljaš, za što ti treba tri do pet sati, ovisno o tvojoj spretnosti i brzini, programiraš i radiš aplikaciju za njega. Za to ne trebaš imati završen fakultet strojarstva, trebaš znati slagati lego kockice. Dobiješ nekakav komplet u kojem imaš doslovce dijelove, upute, sve posložiš, isprogramiraš program, ubaciš tu pločicu unutra i to sve spojiš na internet. Nakon toga snimiš aplikaciju s Trgovine Play, napraviš kako će iznutra izgledati i na kraju spojiš aplikaciju i proizvod. Kad proizvod proradi, mjeri kvalitetu zraka, temperaturu, upozorava kada ti pukne cijev kod plinskog bojlera u kući da ne ulaziš. To je nekakav početak Smart Homea. Nije još pametna kuća u cijelom izdanju, ali korak po korak i postat će. Uz to sve, imaš na njemu opciju bežičnog punjenja mobitela, ali i utore za punjenje ostalih uređaja poput tableta. Na Maker Fairu dobili smo nagradu za njega, a predstavili smo i pametnu kantu i Innrobo sea day.

Sve je krenulo od pradjeda. On mi je pokazao kako se lemi, a to je bilo kada sam imao tri ili četiri godine i onda sam počeo sastavljati autiće na daljinski.

Možeš li mi malo više reći o pametnoj kanti?

 Ona je još u začetcima jer je to opsežan projekt i trenutačno tražimo investitore. Trebalo bi se zaposliti između deset i šezdeset ljudi. Taj projekt vrijedi nekoliko milijuna eura, odnosno nekoliko milijarda kuna. Bit je u tome što bismo znali koliko kamiona poslati na određeno područje i tako bismo smanjili potrošnju fosilnih goriva. Naši kamioni, koji bi se proizvodili, imali bi nekakvo ažuriranje i imali bismo sve u njemu. Možeš sjesti u kamion i on te vozi pa čak i sjediti u uredu i upravljati njime. Naravno, kada bi HAK dozvolio autonomna vozila. Uz to, sve kante su autonomne. Kada bi ju htio postaviti kraj fontane na korzu, ne trebaš iskopati poprijeko fontanu, nego ju samo postaviš i ona radi. Ima solarne ćelije, ima svoj internet.

Na koje si svoje projekte posebno ponosan?

Na Innrobo sea day na moru definitivno! Bit ćemo kao ekipa, jer sam ja sad predsjednik novoosnovane udruge, ponosni na crowdfunding kampanju. Crowdfunding je platforma na kojoj objaviš svoju ideju. Evo, tebi sad padne na pamet da tetrapak za mlijeko ne bi trebao biti više starog oblika nego okrugao. To je super inovativna ideja i tebi se sviđa, ima neke prednosti i nedostatke, ali više prednosti nego prijašnji dizajn. Objaviš to na toj stranici, detaljno opišeš i kažeš: „Ako mi sad pomogneš s pet dolara, poslat ću ti jedan tetrapak, ako mi pomogneš s deset dolara, poslat ću ti tri takva tetrapaka umjesto da si kupio dva za deset dolara.“ Nakon određenog vremena ta crowdfunding kampanja prođe, ima nekakav određen novčani limit. Mi ćemo imati šesnaest tisuća eura za naš proizvod, za otprilike dvjesto komada. To je okej cijena jer u Hrvatskoj prolaze kampanje od osamdeset i sto tisuća eura. Nakon što dostignemo iznos od šesnaest tisuća eura, kampanja je uspješna, platforma nam uplati na račun novac i s tim novcem kupimo sve potrebno za izradu projekta i plasiramo osobi koja ga je podržala. Na neki način dajemo proizvod toj osobi na poklon. Nije ga kupila, nego smo mu dali nekakvu alfa ili beta, odnosno početnu verziju proizvoda.

„Da mi kažu da čovjek može letjeti na biciklu do otoka Pašmana, može, nema problema. Možemo i to riješiti, sve se uvijek može riješiti“, optimističan je Roko i uvijek spreman za nove izazove.

Imaš li ikakvu potporu za svoje projekte od grada, županije ili države?

 Od državnih institucija, da. To su Brodsko-posavska županija, Grad Zadar, Zadarska županija, Općina Pašman i evo, nadamo se da će nas i ostali gradovi, županije, državne institucije i ministarstva prepoznati. S Gradom nemamo suradnje za sad.

Već si izjavio u medijima da ti je dan prilično isplaniran i da nemaš previše slobodnog vremena. Kako se opuštaš i što za tebe znači odmor?

 Uf, teško pitanje. To me nikad nitko nije pitao. Pa ono, isplanirano je sve bilo u minutu, ali bilo, ne više. Sad sam dosta fleksibilan jer uzimam projekte koji su nužno kvalitetni i na kojima ostvarujem nekakvu dobit, ne financijsku, nego intelektualnu, kojom ću nešto naučiti. Ne uzimam projekte u kojima mogu zaraditi. Ako sam nešto već radio, to me ne zanima. Želim ići na nešto novo. Novac me uopće ne zanima i trenutačno radim na razvoju. Ne uzimam projekte marketinškog tipa kao što su izrada web stranica. Uzimam projekte u kojima možemo izraditi svoj vlastiti Google na primjer. Kad je odmor, radim stvari za sebe. U kućanstvu popravljam, izgrađujem nešto novo, unapređujem, sviram, odem u kazalište ili s društvom na piće. Jako volim boravak u prirodi. Nisam ljubitelj tehnologije u smislu da sam neki potrošač koji će sjesti i cijeli dan gledati filmove i gubiti vrijeme na to. Mogu otići u kino. Ništa ne gledam doma osim serije “3,2,1…Kuhaj!”  Ne želim biti suludi korisnik niti sam ikad bio, nego isključivo distributer.

Postoji li osoba u svijetu znanosti koju vidiš kao uzor sebi ili mladima općenito?

U svijetu znanosti imamo novog priznatog znanstvenika Ivana Đikića. On je dosta zanimljiv. S ovih prostora, to je svakako Nikola Tesla kao znanstvenik. O Tesli mogu čitati puno, pa čak i znanstvenu fantastiku. Naime, izdana je nova knjiga našeg Brođanina Ivana Lutza. Steve Jobs mi je također jedan od uzora.

Gdje se vidiš za deset godina?

Vidim se u Hrvatskoj, to definitivno naglasi velikim slovima. Vidim se, recimo, na završetku nekog doktorskog studija, no najviše se vidim kao vlasnika svoje firme.

Čuli smo da su ti ,,ukrali” ideju za pametnu kantu. Možeš li nam malo objasniti taj događaj i je li to stvarno bila krađa ili ipak ne?

 Pa ono… Ja to definiram kao ukradenu ideja, ali uvijek se držim onoga: ja svoje nikada ništa nisam patentirao, isključivo zbog toga što uvijek trebaš biti ispred konkurencije. Koliko god ti uložio u to, koliko god ja rekao to je moje, to nije tvoje. Sve što radimo za dobrobit je čovječanstva. Nikada neću reći: „E, vidi onog tamo, ukrao je moju ideju“ . Ne, nije ukrao. Čovjek je bio brži od mene i realizirao. U Splitu postoji  gimnazija, zaboravio sam kako se zove, u kojoj su dečki napravili pametnu kantu koja razvrstava otpad. Ostao sam paf kada sam to vidio na televiziji. Odakle sad jedna pametna kanta na televiziji kad sam ja pametnu kantu napravio 2017. Prva skica, prva zamisao i prvi dizajn. I onda su dečki iz Splita to napravili i mene je zanimalo kako oni to razvrstavaju. Malo sam istraživao i gledao snimke po tisuću puta da bismo moj prijatelj i ja dokučili kako ta kanta nije ono što su oni predstavili. Kada bi u tu kantu ubacio zatvorenu plastičnu vrećicu iz pekarnice gdje imaš dio pizze, imaš bocu i još nekakav papir, kanta će to prepoznati kao plastiku jer je vrećica plastična. To je pametna kanta, ali s nedostatcima. Kod njih je princip taj da ubaciš komad plastike, kanta ju prepozna, ruka se pokrene i baci ju u njezin spremnik za plastiku, ali kada se ubaci puna vrećica smeća, to ne bi funkcioniralo.

Navedi nam pet zanimljivih činjenica o sebi.

Ajoj, najgore mi je kad moram o sebi pričati. Lud definitivno! Lud što se tiče razmišljanja, lud sam s idejama. Da mi kažu da čovjek može letjeti na biciklu do otoka Pašmana 400 km, može, nema problema. Možemo i to riješiti, sve se uvijek može riješiti. Svestran. Od sviranja do likovnjaka. Evo, čudi me da nisam i u Otrovnom peru. Ne volim reći da sam pametan, to mi nije fora i jako sam opušten kad sam sâm. Znam da nije pet, ali ne pada mi više ništa na pamet.

Rea Stojanović

Fotografije: privatna zbirka Roka Lukende